VINO

Doci na poluotok Pelješac, a ne posjetiti vinograde i ne priuštiti si zadovoljstvo kušanja vrhunskih vina je kao poci u Paris i ne vidjeti Mona Lisu. Vasa sreca je tim veca, jer preko puta Peljesca nalazi se Korcula, a ono sto je poluotok za crna vina, to je otok za bijela vina, to su u hrvatskim okvirima, najzanimljivije vinorodne regije. Sunce i vino oduvjek su bili povezani, a posebice vinogradi na juznim padinama Peljesca, na kojem odsjaj sunca reflektiran od morske i kamene površine stvara dodatne efekte koji daju vrhunska vina, posebne arome i kakvoće.Sve to i mukotrpan rad peljeskih vinogradara i vinara proizveli su čuvena vina koja su ime Pelješac učinila poznatim u svijetu…

U blizini mjesta Nakovana pronađeno je Ilirsko svetište u kojem se slavio Bog plodnosti i vina, Dioniz, što dokazuje da se još za vrijeme Ilira ovdje uzgajala vinova loza.Grčki pisac Athenaios je još u 1. st.p.K.pisao o vrhunskim vinima proizvedenim u Dalmaciji, koja su bila važan izvor života na ovim prostorima od pamtivijeka. Poznato je da su Iliri (Pelješac-Nakovana) koji su živjeli na morskoj obali, rano došli u dodir sa Grcima (Korcula-Lumbarda), kod kojih je već bilo razvijeno vinogradarstvo i vinarstvo, te su se na taj način vjerovatno upoznali sa vinovom lozom i postupkom fermentacije. Rimljani su u ovim krajevima vec naišli na razvijeno vinogradarstvo i vinarstvo te su samo nastavili saditi vinovu lozu, o cemu svjedoce ostaci cetiriju vila rustica u predjelu Dingača i Postupa. Slaveni koji su naselili podrucje u doba seobe naroda pridonose slavi Peljeskog vina, koje se u srednjem vijeku pije i na carskim dvorima. Predstavi cemo vam po dvije crne sorte i dvije bijele sorte, autohtone, posebne, velikog potencijala. U zdravlje!

PLAVAC MALI


Plavac Mali je najznačajnija autohtona sorta Hrvatske.Najbolji vrhunski plavci nastaju na položajima Dingač i Postup na poluotoku Peljescu, na južnoj strani otoka Hvara, kao i na dobrim položajima na brackom i viskom vinogorju. Dokazano je da su sorte grožđa Primitivo i Zinfandel genetski rođaci Plavca malog, odnosno, da je Plavac mali nastao spontanim križanjem sorti Crljenak (Kastelanski crljenak) s sortom Dobricic.

Osnovne karakteristike sorte uz to da uspijeva na teškim, kamenitim i sušnim područjima srednje i južne Dalmacije i dalmatinskih otoka, svakako su otpornost na razna gljivična oboljenja, tvrda opna bobe, čvrsta građa, puno šećera i umjerena kiselost. Naravno, kvalitetu samoga grožđa određuju i vremenski uvjeti vinorodne godine, položaj, ekspozicija, sastav tla i osunčanost, a na samu kvalitetu proizvedenog vina utjecu, postupci primjenjivani od berbe do transporta grožđa i načina vinifikacije,te naravno dozrijevanja i školovanja vina.

Podatak o uvrštavanju plavaca s peljeških položaja Dingača i Postupa kao prvih hrvatskih zaštićenih vina (1961./67.) još je jedan od dokaza značaja te sorte za sveukupno hrvatsko vinogradarstvo.

Vina dobivena iz sorte plavac mali vrlo su karakterna, puna i iznimno jake strukture. Po svim značajkama plavac je pravo južnjačko vino, toplo, umjereno kiselo s naglašenom taničnošću koja u ranoj fazi dozrijevanja može i bitno remetiti skladnost okusa.Plavac je najčešće suh, ali u iznimnim godinama i malim prinosima po trsu, sve je češći veći ostatak neprovrelog šećera kao i visoka količina alkohola.

Ljubičasto – tamnocrvena boja s modrim refleksima, vrlo gusta, gotovo neprozirna, tipična je boja plavca.Miris, naglašen i trajan te vrlo kompleksan najčešće odaje tipične sortne arome voća, mediteranskog bilja i začina. Posebno su izražene arome šljive i smokve, mendule, kadulje i timjana. Dozrijevanjem u hrastovim bačvama ove sortne arome dodatno se oplemenjuju aromama iz drveta, a odležavanjem i starenjem vino dobiva na mekoći, pitkosti i kompleksnosti.Teško je reći koliki je stvarni potencijal plavca u starenju i dozrijevanju, odnosno dostizanju optimalne kvalitete. Neke od degustacija na tu temu kažu da se optimalna zrelost u najboljim uvjetima kreće između 8 i 12 godina. Naravno, samo za pojedine plavce s najboljih položaja i iz iznimnih berbi te tretiranih najboljim tehnološkim postupcima u vinifikaciji i dozrijevanju. Preporuka je ipak da se većina plavaca troši unutar prvih pet godina od berbe, zbog količine kiselina koje plavcu nedostaju. Važno je napomenuti da plavce iz tzv. visoke klase zbog grubosti mladih tanina treba pričekati barem tri godine od berbe, a nakon toga redovnim degustacijama pratiti njihov razvoj.

Gastronomija i plavac mali tradicijom su povezani. Teško je zamisliti neka od tipičnih dalmatinskih jela poput “pašticade” ili neka od jela spremljena od plave ribe bez čaše dobrog plavca.Također i suvremena gastronomija uz vrhunsku autohtonu organsku namirnicu dobro prihvaća plavac kao vino idealno za sljubljivanje.

Plavac mali kao dalmatinski brand, to je zadatak koji stoji ispred vinogradara i vinara, potecijal postoji, a glad vinskog svijeta za” novim” uzbudljivim sortama je velik. Sa zanimanjem cemo pratiti razvojni rad, primjenu moderne tehnologije naših vinogradara i vinara, s ciljem da u budućnosti proizvode vina iz kategorije “najbolja vina svijeta”. Plavac mali to moze i zaslužuje.

KASTELANSKI CRLJENAK

Prica koja slijedi zvuci kao bajka za hrvatsko vinogradarstvo i vinarstvo, no cini se da je vise odjeknula svijetom, nego u Hrvata.

Kaštelanski Crljenak je stara, gotovo zaboravljena hrvatska sorta koja u posljednje vrijeme zaokuplja domaću i stranu vinogradarsku javnost. Naime, utvrđeno je da Kaštelanski Crljenak i američka sorta Zinfandel imaju identičan genetski profil, odnosno da se radi o istoj sorti vina što je pomoglo u rješavanju misterija njezina podrijetla. Od ove sorte se pravi jako, crno i suho vino. Sadrži arome sljive, kupine, maline i tresnje.

Ta je sorta, pod imenom Zinfandel, u ranim dvadesetim godinama 19. stoljeća iz Carskog državnog rasadnika u Beču (u kojem su se nalazile brojne sorte tadašnje monarhije) prenesena u SAD, točnije na Long Island. Na sjeveroistoku zemlje je vrlo brzo postala cjenjena sorta i to najprije kao zobatica dok je u hladnijim područjima uzgajana i unutar staklenika. Tridesetak godina kasnije prenesena je u Kaliforniju u kojoj se vrlo brzo proširila i to posebno za vrijeme tzv. Zlatne groznice. Osamdesetih godina 19. stoljeća dobiva status najrasprostranjenije sorte u Americi.

Popularnost Zinfandela, prvenstveno u Americi traje i danas. Zauzima preko 23% ukupne površine vinograda a uzgaja ga više od 200 proizvođača.Poznato je i rose vino ove sorte, tzv. White Zinfandel, koji je dugo vremena bio na vrhu popularnosti među američkim vinima.

Mnoga istraživanja vezana uz ovu sortu bavila su se njezinim podrijetlom koje je, obzirom da je bilo nepoznanica, od samih početaka uzgoja budilo veliki interes. Iako je bilo poznato da je zajedno sa ostalim sortama plemenite loze (Vitis vinifera L.) donesena iz Europe, zbog položaja kojeg zauzima u američkoj kulturi i povijesti smatralo je se čak i američkom sortom i vinom. Prvo otkriće vezano uz podrijetlo seže u daleku 1967. godinu. Te je godine prof. Austin Goheen sa Sveučilišta u Davisu, Kalifornija (University of California, Davis) u Italiji kušao različite sorte vina i uočio sortu naziva Primitivo koja ga je podsjetila na Zinfandel. Komparativnim istraživanjima došlo se do zaključka da bi Zinfandel i Primitivo zaista mogli pripadati istoj sorti. Konačnu potvrdu ovoj teoriji dala je prof.

Carole Meredith sa Sveučilišta u Davisu koja je pomoću tzv. DNA – fingerprintinga dokazala njihovu genetičku identičnost. Međutim, kako se Primitivo u Italiji uzgaja relativno kratko, kraće nego Zinfandel u Americi, a ako je vjerovati nekim dokumentima da je Primitivo u talijansku pokrajinu Puglia donesen s istočne obale Jadrana, pitanje podrijetla ostalo je i dalje otvoreno.

Time je hrvatska obala postala interesantna kao moguća domovina ove sorte.

Zbog morfološke sličnosti sa Primitivom odnosno Zinfandelom, prije dvadesetak godina počeo se spominjati i Plavac mali kao mogući treći sinonim za istu sortu a s vremenom je ova pretpostavka okupljala sve više istomišljenika. Kako bi mogla nastaviti svoj istraživački rad na podrijetlu Zinfandela, prof. Meredith je uz pomoć nekih američkih proizvođača (među kojima i Miljenka Grgića, poznatog američkog vinara hrvatskog podrijetla) i suradnika s Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Ivana Pejića, Edija Maletića, Jasminke Karoglan Kontić i Nikole Miroševića) obišla Dalmaciju i na različitim lokacijama prikupila preko 150 uzoraka Plavca malog. Rezultati su pokazali da su Zinfandel i Plavac mali dvije različite sorte ali da su genetički vrlo bliske. Odnosno, zaključilo se da je Zinfandel jedan od „roditelja“ Plavca malog. Potaknuti ovim otkrićem hrvatski znanstvenici Maletić i Pejić su nastavili potragu tijekom koje je otkriven i drugi „roditelj“ Plavca malog – Dobričić, stara sorta s otoka Šolte. Time je područje traženja suženo na Šoltu, Brač, Čiovo i srednjodalmatinsko priobalje.

Među brojnim prikupljenim uzorcima našao se i uzorak sorte kaštelanski Crljenak, uzet prema preporuci dipl. ing. Ante Vuletina iz vinograda Ivice Radunića u Kaštel Novom. Analiza je pokazala identičan genetski profil kaštelanskog Crljenka i Zinfandela čime je napokon razriješen misterij podrijetla najpopularnije sorte u Americi. Dodatni dokaz hrvatskom podrijetlu ove sorte pruža otkriće o bliskoj rodbinskoj vezi mnogih drugih hrvatskih autohtonih sorti i Zinfandela / Primitiva / kaštelanskog Crljenka.

Ovo otkrice napokon stavlja Hrvatsku na vinsku mapu svijeta, gdje joj je i mjesto, a sada je na vinarima da iskorite interes za hrvatskim sortama i vinima, te da rade vina koja ce nas napokon proslaviti.

Iako se moze ciniti da ova prica nema posebne veze sa Peljescom, varate se. Upravo se na podrucju Vignja, tocnije na lokaciji Sv.Ivan, podize najveci vinograd kastelanskog crljenka u hrvatskoj, to je projekt proslavljene peljeske vinarke Mare Mrgudic.

POŠIP


Pošip je sorta bijelog grožđa, koja se uzgaja pretezno na Korčuli, otoku koji se može pohvaliti tradicijom uzgoja bijelih sorti još od vremena starih Grka (4. stoljeće pr. Kr.) Pošip je prvo hrvatsko bijelo vino sa zaštićenim geografskim podrijetlom, jos 1967 godine.

Najbolje uspijeva na zaklonitim položajima Čare i Smokvice, gdje uvijek daje vrhunsku kvalitetu.U posljednje vrijeme pokazuje tendenciju širenja i u druga dalmatinska vinogorja.

Vino je blistave, slamnato – zlatnožute boje, teško se i gusto ljulja u čaši u kojoj ostavlja gusti trag, visokih alkohola (13-14,5 %) , punog i osebujnog okusa sa svojstvenom aromom suhih marelica i smokava. Radi umjerenih kiselina savršeno pristaje uz sva jela od ribe, školjaka i bijelog mesa. Najbolje je kada je servirano na 12-14 °C.

O podrijetlu ove sorte dugo je postojalo više hipoteza. Najčešće se tvrdilo da su ga davno, za potrebe obnove vinograda korčulanski pomorci sa Istoka donijeli na svoj otok. Ovu hipotezu su potvrđivala i ispitivanja koja su pokazala da Pošip po svojim morfološkim karakteristikama pripada ekološko-geografskoj skupini Conv. Occidentalis. No tek su najnovija DNK ispitivanja otkrila da je ta “orijentalna“ morfološka svojstva Pošip samo naslijedio, a da je on uistinu pravi i autohtoni Korčulanin.

Dr. Marcel Jelaska, iz Instituta za jadranske kulture-Split, koji je istraživao porijeklo Pošipa, od 1965.-1967. piše da se za kultivar Pošip pročulo u drugoj polovici 19. stoljeća, što potvrđuju i arhive starih korčulanskih obitelji gdje se prvi put spominje vino Pošip, berbe 1880.

Dr. Jelaska te 1967. godine, zapisuje i događaj koji se zbio ne tako davno, prije dvije ili najviše tri generacije. Glavni akter težak Marin Tomašić Barbaca iz Smokvice, sijekući šumu u kanjonu Stiniva, pronašao je samoniklu lozu u šumi koja ga je zainteresirala svojim izvrsnim okusom i neuobičajenom aromom. Porezao je njene prutiće i zasadio ih u svoj obližnji vinograd na predjelu “Punta-Sutvara“. Kroz određeni broj godina množio je trsove u svom vinogradu, a davao ih je i drugim vinogradarima iz Smokvice i Čare. Još 1967. godine, kad je Jelaska napisao citirani tekst postojali su matični trsovi Pošipa na vlastitom korijenu kao svjedoci svojega porijekla, koji su se održali zahvaljujući pjeskovitom tlu, koji nije mogla poharati filoksera, sve dok ta usmena predaja nije zapisana.

Pošip se do tada sadio izmiješan sa ostalim sortama, a uglavnom ga se bralo i miješalo sa ostalim bijelim sortama. Naravno samo ono što bi od njega ostalo, zbog rane zriobe napadale su ga ptice, ose i ostali kukci, a zbog izvrsnog okusa i visokog sladora jeli su ga i ljudi.

Netko od smokviških vinogradara je isprobao dobiti manju količinu vina, samo od grožđa Pošip i priča je krenula.

Konačno, 1967. godine Pošip berbe 1965. zaštićen je kao prvo vrhunsko bijelo vino sa područja tadašnje Jugoslavije. Od tadašnje “manjinske“ sorte, danas je na području Smokvice, kao i Čare, prema nekim procjenama zastupljen između 85 do 95%.

Dr. Edi Maletić i dr. Ivan Pejić sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta 2002. godine, utvrdili su DNK metodom kako je ta samonikla loza prvog Pošipa, koju je u šumi, sredinom 19. stoljeća pronašao smokviški težak Marin Tomašić Barbaca, nastala od jedne sjemenke koja se “rodila“ kao rezultat oplodnje Bratkovine bijele (do sada manje poznate korčulanske sorte) i Zlatarice blatske, od kojih je jedna ili čak obje porijeklom s istoka.

Sve do prije pedesetak godina Pošip se smatrao tek sporednom, lokalno važnom sortom. Razlog tome je vjerojatno činjenica da se radi o relativno mladoj sorti koja se širila isključivo po matičnom otoku. Od početaka njezinog uzgoja kakvoća joj nije bila upitna, no tek u posljednje vrijeme biva prepoznata i šire. Mnoge dobre karakteristike (visok rodni potencijal, rano dozrijevanje, visoka kakvoća mošta i vina) omogućuju ovoj sorti širenje i u ostala dalmatinska vinogorja.

Vina su obično jaka, puna, boje “starog zlata“. Sortna aroma je ugodna i prepoznatljiva, a intenzitet jako varira između različitih položaja i godina berbe. Pravilnim odabirom termina berbe moguće je postići sklad alkohola i kiselina, te dobiti svježe i harmonično vino koje bi svojom originalnošću opravdalo glas ponajboljeg bijelog vina regije Primorska Hrvatska. Rano dozrijevanje omogućuje joj širenje i u manje topla dalmatinska vinogorja. Rano stupanje u punu zrelost i neke morfološke karakteristike čine je pogodnom za prosušivanje, te dobivanje tradicionalnih desertnih vina, po kojima je ova sorta prije stotinjak godina bila vrlo poznata.

Spoznaja da je Pošip autohtona hrvatska sorta, uistinu je povijesno otkriće, naročito za otok Korčulu, ali i za ukupno vinogradarstvo i vinarstvo Hrvatske. Dok za većinu sorata u rubrici “porijeklo“ stoji širi geografski pojam ili što nije rijetkost piše “nepoznato“, Pošipu je poznato ne samo ime osobe koja ga je prva pronašla, već se u stotinjak kvadratnih metara zna točna lokacija gdje je pronaden. To otkriće, do sada ništa ili malo valorizirano, trebao bi biti znak za početak nove epohe Pošipove kratkotrajne povijesti. Pošip je stao uz rame najpoznatijim svjetskim bijelim sortama (Chardonnay, Pinoti, Rizling Rajnski…). Tamo mu je i mjesto ne samo zbog porijekla već i zbog svog kvalitativnog potencijala.

GRK


Grk je najvjerovatnije autohtona sorta bijelog grožđa koje se najčešće veže za otok Korčulu i korčulansko vinogorje (ima ga još i u dubrovačkom kraju), na kojem se posebno ističe lokalitet Lumbarde, gdje na suhim i pjeskovitim tlima postiže iznimnu kvalitetu.Crveni pijesk (specifican za Lumbardu), za koji se pretpostavlja da je od eolskih nanosa ili da ga je tamo nataložilo more još prije tektonskih poremećaja zemljine kore u tercijaru.

Vinogradi grka koji su okruženi s tri strane morem, daju jedno od najboljih bijelih dalmatinskih vina. Desetogodišnja znanstvena istraživanja pokazala su da je prosječna količina šećera u moštu iznosila 22,25 posto, a ukupno je kiselina bivalo od 5,8 do čak 8,2 g/l.

Vino je s visokim ekstraktom, punog tijela. Tamnije je zlatno žute boje, a kad se pravilno čuva i do dvije godine u drvenoj bačvi, ima neodoljiv i neusporediv bouquet. Grk je gorkastog okusa, s dosta visokim postotkom alkohola (13 do 15), a dobro je kad mu se ostavi malo neprevreloga šećera (oko 4 g/l). Grk prije svega voli sve ono najbolje što se lovi u moru, dobro se slaže i s najboljim jelima od bijelog mesa, a može se poslužiti i kao aperitiv. Servira se ohlađen na 12-13ºC.

Za razliku od Dalmacije, koja je poznata po crnim, otok Korčula poznat je po bijelim vinima. Smjenjivali su se ovdje različiti narodi i kulture, mijenjajući prvobitni pejzaž i oblikujući ga do današnjih dana.

Otok Korčula od davnine je poznato područje uzgoja vinove loze i proizvodnje dobroga vina. Smatra se da su kulturu vinove loze na Korčulu donijeli Grci (Doroni s Kindosa) u četvrtom stoljeću prije naše ere, iako se ne može odbaciti pretpostavka da je vitis vinifera ovdje i samonikla, te da je Grk autohtona dalmatinska sorta.

Zna se i to da su Grci s otoka Visa, zvani Isejci, na Corcyri melaini osnovali svoju koloniju baš tu gdje je sada Lumbarda. Taj događaj je ostao trajno zabilježen na glasovitom kamenom natpisu, Lumbardskoj psefizmi (čuva se u arheološkom muzeju u Zagrebu). Nigdje Grk kao “autohtona” sorta ne uspjeva tako dobro kao na tom malom dijelu korčualanskog otoka. Neki kažu da je to zbog pješčanog tla i u tome zacijelo ima istine. No, i sorta Grk je posebna po tome što, za razliku od većine sorti vinove loze, ima samo funkcionalno ženski cvijet, pa je u doba cvatnje potreban oprašivač, tj. vinova loza koja cvate u isto vrijeme, kako bi se postigla oplodnja. Zbog toga se u Lumbardi uzgaja i plavac mali, sorta koja je izabrana ne samo radi dobrog vina koje se od njega pravi, već i radi uzgoja grka.

Ta simbioza plavca malog i grka čini se još ni izdaleka nije dovoljno istražena, a Grk, kao sorta i vino u svakom smislu je izniman.


Razglasite:
  • Print
  • Digg
  • Facebook
  • Twitter

Comments are closed.

Rezervacije
Weather
Incomplete forecast XML received.
Please refresh your browser.